Posted by Demetrius in Fan textovi, Frontpage, SF-Serbia Tekstovi, SF-Serbia novosti | 3 comments
Pohvala ludosti
Ludost kao pojava, pohvala. Nema joj zamena. Zli samarićanin pati za njom i gleda svake noći u zvezde. Očekuje je. Sultitia , draga moja. U tihoj noći i šapat se čuje.
Oči isijavaju nekim čudnim sjajem. To nije blagoslov, to je kletva. Vekovna. Najcrnja. Najlepša. Postoji. Na čelu zvezda prkosa, gleda se iskosa. Ponoćni siktaj i učmalost standarda. Glupih standarda. BezzaKonje, rasulo i tmuran pogled. Direktno u mozak. Pucanj. Ofarbaj zidove u crveno. I u plavo. Potrči daleko uhvati crnog jastreba.
Muk. Tišina. Čuje se harmonija koja izlazi iz ustiju prokletih svirala, frula, u carstvu Azatotha, Slaaanesha. Podzemlje. Nema izlaza. Pesnica u očima stranca, pogled ka nebu. Unutrašnja moć preti spoljasnjoj. “ Potpuna sloboda nastupa tek kada izgubiš svu nadu „. Ispljuni talog, osveti se. Delirijum uma, sivilo i pipkovi propasti. Praznina misli da je ispunjena, kao što i jeste. Idi odavde, daleko, nadji novu Jerusalim. Ovo je kantina izabranih. Utočište. Neka te ljulja sudbina. Agonija duše, kroz crno sunce i grad greha. Razbij kristalnu lobanju. Pogledaj svoj odraz u komadićima sveta. Kada nesto poželis ceo univerzum se uroti da ti to ostvari. Ljubičasti puzavac u vodama bez imena. Hladno oružje, kao led. Plutonijum teče venama. Bezlični podstiče fatalno, voli analno. Bele rukavice neka se isprljaju, zato i jesu bele. Polu žive – polu barbike padaju pod naletima vetra, suvog i besnog. Ponoć, kao podsticaj što daje moć. Okopaj baštu svoje bolesti, pogledaj zver u broj. Visoko, okačen na zidu, točak haosa. Vrata haosa. Prodor coveka, ne boga, niti životinje. Nešto posebno. Mutant starih navika, zavisnik sivi. Zov Ne – razuma. Krila su sagorela, andjeo propasti sad leti slobodan. Majka boginja je sve deblja i deblja, kao i tvoja sestra, neznanče. Život Ni – je lep, kad sunce sija nama. Vrisak tišine, prijatne tišine. Hoćemo još buke. Mir ne postoji, barem ne ovde. To je varka. Progledaj. Otvori oči. Istina.
Lula se puši a starac se smeje, sa posebnim sjajem u očima… i priča svoju priču.








na kraju imas: Zivot Ni – je lep,
Sredjeno.
samo ti fale nasa slova…